21. veljače Međunarodni dan materinskog jezika
Autor: Marija Barac, 22. 2. 2016.
(Tekst preuzet sa http://www.nsk.hr/ ) Svake godine 21. veljače podsjetimo se na važnost jezika koji zovemo materinskim. Riječ je o jeziku kojim bismo trebali moći izraziti najširi raspon vlastitih misli, najnježnije nijanse svojih emocija. Materinskim jezikom služimo se najbolje i najpreciznije – jer je u nas usađen od naših početaka.
Svjestan njegove važnosti, UNESCO je 1999. godine donio odluku o proglašenju 21. veljače Međunarodnim danom materinskog jezika, želeći nas podsjetiti na obavezu očuvanja vlastitog jezika, ali i jezične raznolikosti na globalnoj razini. Izumiranje koje prijeti brojnim jezicima diljem svijeta prijetnja je i svijetu u cjelini, zbog bogatstva koje se na taj način gubi u nepovrat.
Na Međunarodni dan materinskog jezika moramo sa žaljenjem ustvrditi da hrvatski jezik, koji smo u prošlosti morali spašavati od nasilnog potiskivanja ili unitarizacije, danas moramo braniti od ravnodušnosti. Na to nas podsjećaju pogrešno napisani nazivi na trgovinama, pogrešna uporaba pojedinih riječi u javnim medijima, kao i sve više prisutna ideja o nesamostalnosti hrvatskog jezika, koji se u javnosti, pa čak i u nekim lingvističkim krugovima, stavlja u znak jednakosti s jezicima u našem geografskom susjedstvu.
Današnji je dan prilika da ponovimo tvrdnju o pravu na posebnost vlastitog jezika, koji je neotuđiv dio našeg identiteta. Zahvaljujući njemu možemo učiti druge jezike, stjecati znanja i iskustva. U težnji čovjeka da spozna svijet, materinski jezik stoji na početku kao neosporni uvjet. Naše mišljenje, svijest i kreativnost upućeni su na njega kao na neupitno počelo.
Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu u svojem fondu čuva brojna djela koja su ujedno i spomenici hrvatskoga jezičnog razvoja. U Zbirci rukopisa i starih knjiga pohranjen je rječnik Šibenčanina Fausta Vrančića, koji stoji na samim počecima hrvatske leksikografije: Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae, iz 1595. U istoj se Zbirci nalazi i prva hrvatska gramatika, djelo isusovca Bartola Kašića: Institutionum linguae Illyricae libri duo, 1604. Prva pravopisna rješenja javljaju se u slovopisnom priručniku Nauk sa piisati dobro latinskiema slovima rieci yesika slovinskoga koyiemse Dvbrovcani i sva Dalmatia kakko vlastitiem svoyjem yesikom sluscij, Rajmunda Džamanjića iz 1639., koji se također se čuva u fondu Zbirke rukopisa i starih knjiga NSK. Njegov je dio i pravopis Ljudevita Gaja iz 1830. godine: Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa. Uz te i brojne druge naslove iz svoje riznice, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu s pravom se može zvati i čuvaricom hrvatskoga jezika, pismenosti i kulture.
